vitki mungosi,Galerella sanguinea, porijeklom su iz subsaharske regije Afrike, uključujući sjeveroistočne dijelove Namibije te sjevernu i istočnu Bocvanu.(Cavallini, 1992; Graw i Manser, 2017; Ramesh i Downs, 2014; Veron, et al., 2004)
Vitki mungosi se mogu naći u staništima s uvjetima u rasponu od polupustinjskih staništa s malo vegetativnog pokrivača do gustih šuma. Gnijezde se u natkrivenim staništima kao što su jazbine i rupe unutar drveća. Vitki mungosi mogu se naći na rubovima šuma, uz prometnice, mogu koegzistirati s ljudima u selima. Nadmorska visina se kreće od 0 do 2700 m preko ovih staništa. Žive u jazbinama koje sami kopaju; međutim, oni češće koriste postojeću jazbinu.(Cavallini i Nel, 1990a; Cavallini i Nel, 1990b; Cavallini, 1992; Hoffmann i Taylor, 2013; Ramesh i Downs, 2014; Watson, 1990)
Odrasli vitki mungosi u prosjeku su teški od 490 do 1250 g, a duljina tijela (ne uključujući rep) je 275 do 400 mm. Mužjaci vitkih mungosa su 9% veći u masi i duljini tijela (560 g odnosno 300 mm) od ženki (490 g odnosno 260 mm). Duljine repa su prijavljene kao 230 do 330 mm. Imaju po 5 prstiju na prednjim i stražnjim nogama. Njihove prednje noge su zakrivljene i oštre za bolje traženje hrane, kao i borbu protiv grabežljivaca. Vitki mungosi imaju zubnu formulu 3142/3132, ukupno 28 zuba.
Boja dlake varira od sijede žućkasto-smeđe do svijetle crvenkasto-smeđe, a boja trbuha im je žućkasta. Sve jedinke imaju dug i vitak tamnosmeđi ili crni rep. Vitke uši mungosa su male i simetrične sa strane glave. Njihove oči imaju šarenicu koja je svijetlo narančasta.
Vitki mladunci mungosa teže oko 300 g i dugački su oko 150 mm. Njihove oči ostaju zatvorene do 3 tjedna starosti.
Posjeduju analne žlijezde koje oslobađaju mošusni miris. Vitki mungosi imaju prosječnu bazalnu brzinu metabolizma od 2,2020 cm3 kisika/h. Ova stopa je također prijavljena kao 0,76 cm3/g/h.(Cavallini, 1992; Do Linh San i Maddock, 2016; Graw i Manser, 2017; Hoffmann i Taylor, 2013; Morely i sur., 2007; Taylor, 1975; Vaughan, 1976; Watson, 1990)
Vitki mungosi su promiskuitetni. Više srodnih mužjaka ima preklapajući domski raspon i među njima 'dijele' skupinu ženki. To dovodi do legla sa zajedničkim, ali srodnim očinstvom. Mužjaci mungosa mogu reći da je ženka u estrusu zbog mirisnih znakova, a estrus može trajati dulje od tjedan dana.(Hoffmann i Taylor, 2013.; Kingdon, 1977.; Schneider i Kappeler, 2013.)
Vitki mungosi imaju sezonski interval razmnožavanja, razmnožavaju se tijekom kratkih (listopad i studeni) i dugih (od veljače do travnja) razdoblja kiše. Vitke ženke mungosa obično imaju 2 mladunca po leglu (raspon 1 do 4) i 1 do 2 legla po sezoni parenja. Razdoblje trudnoće vitkih mungosa kreće se od 57 do 65 dana.
Vitki štenci mungosa rađaju se s prosječnom porođajnom težinom od 20,2 g. Njihove oči ostaju zatvorene do 3 tjedna starosti. Počinju jesti čvrstu hranu s otprilike 28 dana, s odbijanjem od 55 dana ili tek nakon 71 dana.
je li dim trave loš za pse
Vitki štenci mungosa postižu neovisnost od svojih majki u dobi od 70 do 148 dana. Prema Grawu i Manderu (2017.), dob kada ženka mungosa dosegne spolnu ili reproduktivnu zrelost je nejasna, ali bi potencijalno mogla biti oko 10 mjeseci starosti zbog disperzije, što znači da ženka mungosa dostiže spolnu zrelost nakon što napusti 'gnijezdo' . Schneider i Kappeler (2013) navode dob zrelosti kao 12 mjeseci. Manja veličina tijela kao i veličina testisa kao jednogodišnjaka sugerira da mužjaci ne počinju razmnožavati do 2. godine (Graw 2017.)(Cavallini i Nel, 1990b; Cavallini, 1992; Graw i Manser, 2017; Hoffmann i Taylor, 2013; Kingdon, 1977; Schneider i Kappeler, 2013)
Vitka mladunčad mungosa rađaju se na mjestima za gniježđenje koja pružaju dovoljan pokrov (rupe u tlu, stari termiti, šuplja debla, itd.). Vitki mladunci mungosa ne počinju napuštati gnijezdo sve do 31 do 45 dana nakon rođenja i tada tek počinju tragati za hranom s majkom. Mužjaci vitkih mungosa ne sudjeluju u uzgoju štenaca. Vitki štenci mungosa opaženi su kako sišu do 77 dana starosti, ali obično je 55 dana (Graw, 2016.). Mladunci postaju samostalni negdje između 70 i 148 dana, napuštajući gnijezdo prvi put bez pratnje majki. Vitke ženke mungosa vrlo su zaštitnički nastrojene prema svojim mladima.(Cavallini, 1992; Graw i Manser, 2017; Watson, 1990)
Maksimalni životni vijek vitkog mungosa u divljini zabilježen je na 8 godina, a maksimalni zabilježeni životni vijek u zatočeništvu bio je 12,6 godina.(Hoffmann i Taylor, 2013.)
Vitki mungosi su dnevni, aktivno traže hranu tijekom hladnih dijelova dana. Iako su vitki mungosi uglavnom strašni, oni su jedina vrsta mungosa u istočnoj Africi koja je drvena. Ova vještina im omogućuje da plijene ptice koje se gnijezde, kao i jaja. Kada se pojedinci uzbude, dlake na leđima i repu se dižu. Mogu i siktati jedno na drugo. Kada su uznemireni, poznato je da stoje smrznuti, bilo samo na stražnjim nogama ili na sve četiri.
Ovi mungosi su osamljeni i rijetko putuju ili žive u skupinama. Mužjaci mungosa su društveniji od spolova, za koje se zna da stvaraju labave, neagresivne udruge s čak četiri jedinke istovremeno. Ovi mužjaci su obično povezani jedni s drugima. Vitki mungosi sudjeluju u međuspecifičnom ponašanju i započeta je igra između mungosa i nekoliko skupina vrsta - hiraksa, antilopa i majmuna.
Ovi se mungosi ukopavaju u šuplja stabla, kamenite pukotine i rupe u zemlji. Često ih mogu vidjeti kako putuju po cestama i drugim putevima koje je napravio čovjek.(Graw i Manser, 2017; Hoffmann i Taylor, 2013; Kingdon, 1977; Taylor, 1975)
Kingdon (1977.) navodi da su kućni rasponi otprilike 0,25 do 0,50 četvornih km, a Taylor (1975.) 1 četvorni km. Mužjaci imaju veći dom od ženki, ali nekoliko mužjaka obično ima gotovo identična područja koja se potpuno preklapaju. Rasponi ženskih domova obično se ne preklapaju.(Hoffmann i Taylor, 2013.; Kingdon, 1977.; Taylor, 1975.)
Baker (1982) opisao je pet vokalizacija vitkih mungosa: (1) pljuvanje i (2) režanje koji se koriste kada prijete potencijalnim grabežljivcima; (3) režanje koje se koristi samo kada se dvije osobe približe jedna drugoj u napadu; (4) zujanje koje koriste samo ženke kada je pronašla svog partnera tijekom razdoblja najveće aktivnosti; i (5) 'huh-novo' što je poziv u pomoć. Stvaranje mirisa pomoću mokraće, kao i analno prevlačenje (povlačenje anusa preko predmeta uz oslobađanje analnog sekreta) koriste se u teritorijalne svrhe uključujući označavanje partnera. Mužjak vitkog mungosa može koristiti taktilne geste kada su agresivne i teritorijalne.(Baker, 1982; Graw i Manser, 2017; Schneider i Kappeler, 2013)
Vitki mungosi su oportunistički svejedi s prehranom koja se prvenstveno sastoji od malih sisavaca, gmazova, vodozemaca, ptica, voća i insekata. U jednoj objavljenoj studiji, kukci (prvenstveno skakavci) pronađeni su u 73% želuca, gušteri u 27%, a miševi u 25%. Primjeri konzumiranih guštera uključuju agame južnog drveća (Acanthocercus atricollis), promjenjivi skinkovi (Trachylepis varia). Miševi u rodovima (Mastomys) i (Rabdomys) također su otkriveni. Veliki potočni štakori (Pelomys fallax) također su otkriveni. Oni također mogu loviti zmije, a anegdotski su jeli zmije otrovnice poput kobri (Elapidae) i mambas (Dendroaspis).
Vitki mungosi plijene ptice, uključujući vrapce s bijelim obrvom (Pločepasser mjesto), južnjački blebetavi (Dvobojni turdoides), grimizni škraci (Laniarius atroccineus), i sjajni čvorci (Lamprotornis nitens). Konzumiraju se i žabe, voće i druge sjemenke koje su lako dostupne. Vitki mungosi mogu jesti jaja ptica i gmazova.
talijanski hrt
Vitki mungosi pohranjuju i spremaju hranu u jazbinama i do nekoliko dana, posebno kada se brinu za mlade. Ovi mungosi su dnevni stočari koji hrane prvenstveno sredinom jutra do kasno poslijepodne.
Vitki mungosi su svestrani i mogu mijenjati prehranu ovisno o staništu i godišnjem dobu. Insekti se češće konzumiraju u toplim, vlažnim mjesecima, dok su gušteri i miševi češći u suhim, hladnijim mjesecima.(Cavallini i Nel, 1990a; Cavallini i Nel, 1990b; Graw i Manser, 2017; Hoffmann i Taylor, 2013; Taylor, 1975; Vaughan, 1976; Watson, 1990)
Vitki mungosi imaju malo poznatih grabežljivaca. Grabežljivci koji love vitke mungose uključuju afričke orlove jastrebove (Spilogaster orao), žuti orlovi (orao grabežljiv), i borilački orlovi (Polemaetus bellicosus). Veći grabežljivci mesožderi uključuju lavove (Panthera leo), leopardi (panthera pardus), i afrički divlji psi (Lycaon pictus). Prema Bakeru (1982.), vitki mungosi će pljuvati, režati, režati i zujati kada se osjećaju ugroženo.(Baker, 1982; Cavallini, 1992; Taylor, 1975)
Vitki mungosi mogu raspršiti sjeme kroz fekalnu materiju. Vitki mungosi imaju parazite helminta, kao nprMyonacus, nematode iz rodovaRetikulacija,Filaroidi,metlaioksinema, te cestode kao nprMathevotaenia herpestisiMathevotaenia ihneumonitis. Protozojski paraziti uključuju one iz rodaBabesia. Paraziti člankonožaca uključujući buhe (Echidnophaga bradyta,Echidnophaga gallinacea,Pulex irritans,Ctenocephalides,Synosternus burtoni,Listopsylla agrippinae) i krpelji (Haemaphysalis spinulosa,Haemaphysalis zumpti,Haemaphysalis subterra,Iksodi,Rhipicephalus appendiculatus,Rhipicephalus zambeziensis, iLaelaps liberiensis).(Hoffmann i Taylor, 2013.)
Vitki mungosi prodaju se na tržnicama s mesom u područjima podsaharske Afrike, a koriste se i u tradicionalnim oblicima lijekova.(Do Linh San i Maddock, 2016.; Hoffmann i Taylor, 2013.)
Vitki mungosi su prenosioci bjesnoće koja bi mogla zaraziti ljude ili domaće životinje. Oni također nose antitijela za krpelja (Dermatacentroxenus akari) koji uzrokuje bolest koju prenose krpelji, rikecijske boginje.(Hoffmann i Taylor, 2013.)
Vitki mungosi navedeni su kao vrsta najmanje zabrinutosti na Crvenom popisu IUCN-a. Nemaju poseban status na popisu CITES-a, saveznog SAD-a ili popisa države Michigan. Prijetnje vitkim mungosima su ljudskog podrijetla i uključuju prikupljanje za upotrebu u medicini i prodaju na tržištu grmlja. Međutim, kaže se da njihov jak miris obeshrabruje njihovo sakupljanje i upotrebu kao meso grmlja. Ovi mungosi su široko rasprostranjeni i smatraju se jednim od najčešćih mungosa u Africi. Stoga ne postoje nikakve mjere očuvanja.(Do Linh San i Maddock, 2016.; Hoffmann i Taylor, 2013.)
Katelynn Webb (autorica), Sveučilište Radford, Alex Atwood (urednik), Sveučilište Radford, Karen Powers (urednica), Sveučilište Radford, Joshua Turner (urednik), Sveučilište Radford, Tanya Dewey (urednica), Sveučilište Michigan-Ann Arbor.